Samoinkompatibilnost (autosterilnost)
Samoinkompatibilnost (autosterilnost) kod biljaka je oblik genske kontrole samooplodnje. Može biti gametofitska i sporofitska. Pod kontrolom je gena S, a broj alela u populaciji varira ovisno o biljnoj vrsti.
Slika 4.2. Gametofitska autosterilnost.
Gametofitska samoinkompatibilnost (slika 4.2.) nastaje zbog prepoznavanja genotipa muškog gametofita (peludno zrno; haploidno!) od strane diploidnih stanica njuške tučka. Na površini njuške tučka nalaze se jednostanične papile koje luče glikoproteine antigenskog karaktera ovisno o genotipu S lokusa. Kada pelud padne na njušku tučka dolazi do izlaska S-ovisnih glikoproteina koji se vežu za papile. U slučaju prepoznavanja ili inkompatibilnosti dolazi do inhibiranja zone rasta peludne mješinice zbog nakupljanja šećera kaloze te time do inhibicije oplodnje.
Slika 4.3. Sporofitska autosterilnost.
Kod sporofitska samoinkompatibilnost ponašanje peludnog zrna ne ovisi o njegovom genotipu već o genotipu muškog sporofita koji je diploidan (slika 4.3.). Na ženskoj strani odgovor ovisi o stanicama njuške tučka koje su također diploidne. Do prepoznavanja dolazi na njušci tučka u nekoliko minuta, tako da pelud niti ne proklije u peludnu mješinicu. Peludno zrno ima dvije ovojnice: unutarnju (intinu) koja je građena od pektoceluloze i vanjsku (eksinu) građenu od sporopolenina. Vanjska je ovojnica skulpturirana i tijekom razvitka peludnog zrna u nju se umeću glikoproteini (ovisni o genotipu S lokusa muškog roditelja). Glikoproteine sintetiziraju stanice diploidnog tkiva tapetuma koje okružuje mikrosporangij u kojem nastaju mikrosporocite odnosno peludna zrna (slika 4.4.).
Slika 4.4. a. Građa prašnika. b. Poprečni presjek kroz anteru; mikrospore u mikrosporangiju (peludnica) su okružene diploidnim tkivom kojega čine stanice tapetuma (preuzeto iz T. Nikolić: Udžbenik Morfologija bilja, slika 174. 1. 2. i 5. uz dozvolu autora).